Kad se ovako ultimativno formulira, naslovna tvrdnja je očito izlišna. Ako ni zbog čega drugoga, onda stoga što je svakome, i arhitektonskim laicima i stručnjacima, posve jasno da su mrtvačnice krajnje specifična arhitektonska mjesta. Takva su naprosto zato jer su doslovce krajnja mjesta, ona koja udomljuju čovječje tijelo nakon kraja, tj. u čovječjem trenutku prijelaza iz tjelesnog postojanja u bestjelesnost. Ili izravnije rečeno – budući da su mrtvačnice mjesta očitovanja nedvojbenog ljudskog kraja, jer su mjesta boravka tvarnih ostataka entiteta koji su se do pred tren smatrali ljudima, suvišno je isticati očito te ih nazivati ultimativnim arhitektonskim mjestima.

Ipak, mrtvačnice su tek mjesta privremenog boravka tjelesnih ostataka ljudi. To su mjesta zastoja, zadnje postaje ne samo na ljudskom putu do groba nego, važnije, iz jednog oblika egzistencije u drugi. Budući da je to drugo ciljno mjesto dvojbeno, jer je trajno zarobljeno u spekulativnu sferu pretpostavki, mrtvačnice su poput luka u kojima se čeka bespovratan prijelaz s jednoga mjesta na drugo, neizvjesno. Konačno, jer se luke međusobno istinski posve razlikuju, uvjetovane beskrajnim mnoštvom specifičnih vanjskih i unutrašnjih okolnosti, međusobno se posve razlikuju i mrtvačnice.

Premda je međusobna različitost mrtvačnica samorazumljiva u duhu tisuće cvjetova, ipak nas suočava s vrlo opasnom arhitektonskom činjenicom, jer je latentno poražavajuća – da taj najspecifičniji od svih arhitektonskih zadataka, premda je gledano iz opće ljudske pozicije posve nespecifičan jer je izvjesnost smrti i potrebe privremenog udomljenja tjelesnih ostataka ljudi univerzalna tema – ne nudi univerzalan arhitektonski odgovor. Naravno, takva je ambicija pretjerana jer pretpostavlja mogućnost dosizanja krajnjeg arhitektonskog rješenja, onog koje je sposobno izdignuti se iznad svih partikularnosti i specifičnosti, tj. koje je sposobno imanentnim arhitektonskim izražajnim sredstvima idealno udomiti tjelesno na prijelazu u bestjelesno. Budući da izostanak takvog odgovora ne dovodi u pitanje značaj same teme, važni su partikularni arhitektonski odgovori. U našem slučaju, referentni primjer je mrtvačnica u Resniku, prigradskom zagrebačkom naselju, selu koje to više nije, ne uistinu, premda tako izgleda.

Nameće se banalna civilizacijska univerzalnost da gotovo u svim današnjim društvima postoji arhitektonska tema mrtvačnice, barem nominalno i neovisno od beskrajnog mnoštva lokalnih i kulturnih specifičnosti. Neizostavno, arhitektonski zadatak projektiranja mrtvačnice uključuje bavljenje onostranošću. Događa se to uvijek, čak i kad se svjesno izabire radikalno suprotstavljeno materijalističko stajalište pa se tema arhitektonski svodi na ogoljelu funkciju udomljenja ljudskih tijela nakon tjelesnog kraja, jer se s indignacijom odbija svaki oblik duhovnosti, tj. onostranosti. Zbog toga, htjeli mi to kao projektanti i građani ili ne, mrtvačnice ne mogu izbjeći simboličkom teretu – one poručuju. Budući da su one materijalizacije naših ljudskih viđenja prostornog segmenta koji je arhitektonsko predvorje onoga što ne možemo spoznati, važan je način na koji se materijalizira nematerijalno, tj. kako se prenosi svijest o krajnosti arhitektonskog zadatka koji se rješava.

Kod primitivnih civilizacija, društva ili tek lokalnih zajednica, funkcionalna specijalizacija koja vodi k jednoznačnosti arhitektonske teme mrtvačnice, kao zasebnog i strogo izdvojenog arhitektonskog zadatka, izostaje. Tamo je mrtvačnica, ne samo metafizički privremeno, već ponajprije nespecifično arhitektonsko mjesto. To što je neko mjesto trenutno mrtvačnica tek je skok u značenju, nastao uslijed doslovnosti egzistencijalnog pomaka. Funkcionalistički odgovor primitivnih ljudi na nastalu situaciju je privremena promjena definicije, prostornog segmenta unutar prostorne cjeline, dakle, unutar oprostorenog sebe. Kod primitivnih, beživotno tijelo ukućana, njegov leš, na putu prema grobu i drugom obliku egzistencije, konačni prijelaz čeka doma, među živućim svojima.

U vremenu kad se osvještava neupitnost osobnih prava svakoga, prava imaju i umrli. Primjerice, pravo na to da prema svojoj slobodnoj volji i pri zdravoj pameti raspodijele imovinu koju posjeduju u trenutku smrti, među svojima, tko god oni bili, iako to pravo iz očitih razloga više ne mogu ni fizički provesti niti mu kontrolirati provedbu. To pravo pokojnika se u civiliziranom svijetu provodi. Mogla bi se stoga pretpostaviti i hipotetska mogućnost da preminuli inzistira na svom pravu da do svog konačnog preseljenja u grob ostane doma, među svojima, koji ga prihvaćaju i takvog, beživotnoga, privremeno. Moglo bi se to shvatiti kao zahtijevanje prava na osobno dostojanstvo, kojim se izabire da se ne čeka svoj tvarni kraj u mrtvačnici, izolirano, poput anonimnog tereta u luci. Umrli bi, dakle, hipotetski mogao zahtijevati svoje pravo da mu tijelo, koje ga je do jučer nosilo i koje je uvelike bio, ostane doma uz dojučerašnje svoje, još samo dan, dva, dok ne bude konačno predano zemlji i biologiji ili pak vatri i fizici, jer je postalo prijetnja živućima. Konačno, pokojnik bi mogao htjeti ostati uz svoje, jedine ili izabrane, dok tuguju za njim, a naročito ako njegovoj ili njezinoj smrti suprotstavljaju vlastitu živost pa se namrtvo napijaju jer do delirija slave činjenicu da jesu, dok jesu. Takvo hipotetsko pravo na dostojanstvo do kraja naprosto poštuje činjenicu da je preminuli bio, sve do jučer, istinskim dijelom svojih u svome pa stoga njegovo tijelo ima pravo ostati među tim svojima u svojemu dok mu duša i tijelo čekaju konačni premještaj. U protivnom, ako nema svojih koji će ga ispratiti do kraja, dom je pokojniku ujedno grob.

Bez ikakve se pristranosti mora konstatirati da u primitivnim civilizacijama, društvima ili tek lokalnim zajednicama, koje nemaju specifičnu arhitektonsku temu mrtvačnice kao trajnog i zasebnog mjesta, nalazimo oblik cjelovitosti kakav mi, napredni, više ne posjedujemo. Takvu cjelovitost mi ne posjedujemo naprosto zato jer se jednom, ne pamti se više kada i zašto, izabralo drugo usmjerenje našem civilizacijskom kretanju. Premda je određenje pojma cjelovitosti arbitrarno područje, jer se osniva na trenutnom spoznajnom dosegu onoga tko prosuđuje, izostanak takve vrste cjelovitosti ipak upućuje na naš bitan pomak prema odumiranju takve ideje cjelovitosti, a to ima i arhitektonske posljedice. Premda je tvrdnja nategnuta jer nije egzaktno dokaziva pa generalizira, ona ipak upućuje na nedvojben pomak prema izostanku cjelovitosti koja je sposobna formulirati i provesti u djelo ideju doma kao jednog, sveobuhvatnog mjesta ljudskog života, od rođenja do smrti, bez obzira na moguće usputne otklone i bez obzira na to u kakvoj se društvenoj zajednici taj život razvijao.

Paradoksalno, premda je pojam doma danas vrlo spekulativna kategorija uskomešana dosezima vrloga novog svijeta, ipak ga naš civilizirani um automatski prevodi u ideju izgrađenog doma, a to implicira sliku stabilnoga doma, kao što Bachelard dokazuje. Zbog toga, jer živimo u takvoj civilizaciji i neovisno od partikularnih uvjetovanosti, naš pojam doma kao mjesta koje spaja krajnje točke ljudske egzistencije nužno mora uključivati u svoj obuhvat i mrtvačnicu, kao što mora i rodilište, i to u izgrađenom obliku. U suprotnom ostajemo uskraćeni za oblik cjelovitosti koji je sposoban spojiti krajnje polove ljudske egzistencije, tj. moramo konstatirati da nemamo dom, barem ne onoliko sveobuhvatan i tvaran koliko je kod primitivnih. Zbog toga je danas i skoro bilo gdje arhitektonska poruka koju zgrada mrtvačnice odašilje bitna, svakome osobno, a to posljedično znači i svakom projektantu.

Vrlo primitivne civilizacije, društva ili tek lokalne zajednice ne poznaju ideju usidrenog doma, jer im ona podrazumijeva okamenjenu vječnost na jednom fiksnom, geodetski mjerljivom mjestu, a to im je neprihvatljivo. Ipak, ti vrlo, vrlo primitivni ljudi, izvan doticaja naše civilizacije koja zna daleko šire od banalnog pojma kao što je to mrtvačnica, mogu, unutar ukupnosti vlastitog kontinuuma i uz svu svijest o delikatnosti trenutka, posve precizno u prostor-vremenu pozicionirati umrloga. Ne znajući to, ili nezainteresirani za to, oni pokazuju mogućnost dosizanja univerzalnog arhitektonskog odgovora i bez bavljenja arhitekturom, barem kad se radi o privremenom pozicioniranju umrloga. Tome valjda služe mrtvačnice, da omoguće ispravan prostorni položaj beživotnom tijelu pred nastavak puta do kraja, koji je možda u grobu, a možda nije; jer i to je arhitektura, naročito kad se smatra djelom.

Dok ga je promatrao, rabin reče nekoliko riječi na njihovu jeziku. Nastade šutnja, iza Baltazara žamor se dizao kao val, pa opet: Pst! Pst!. Tajnik prevede na litvanski: On kaže: ‘Nijedan čovjek nije dobar.’ I rabin ponovno tiho progovori, sjedeći za stolom, a bradati objavi: On kaže: ‘Kakvo god da si zlo učinio, čovječe, to je tvoja sudbina.’ Straga su ljudi gurali Baltazara, a u tišini, ispunjenoj piskavim uzvicima i iščekivanjem, čuo se glas bradatoga: On kaže: ‘Ne proklinji, čovječe, svoju sudbinu, jer onaj tko misli da nosi tuđu, a ne svoju sudbinu, propast će i bit će proklet – ne misli, čovječe, kakav bi ti život mogao biti jer drugi život ne bi bio tvoj!’ On ušutje.

S mrtvačnicom u Resniku susreo sam se puno prije negoli sada kad pišem o njoj. Isto tako, u Resniku sam bio davno prije nedavnog studijskog putovanja tamo, da vidim tu mrtvačnicu. Zbog toga dvoga, moje viđenje mrtvačnice u Resniku osobno je uvjetovano.

Od svibnja do studenog 1992. godine boravio sam, uz pravilne prekide od po nekoliko dana, po dužnosti u Resniku. Još ranije, na jednom drugom, puno daljem i daleko primitivnijem mjestu, imao sam slično iskustvo, da odlukom nekog impersonalnog suca budem iščupan iz vlastite kolotečine te budem bačen u kontekst, socijalni i fizički, koji nije moj. U Resniku sam tada imao izdvojenu poziciju, onu privremenog došljaka koji je jedan od mnogih poput njega pa ga se mora prihvatiti, naprosto zato jer se mora. Takva pozicija dala mi je mogućnost da na nepoznatu podlogu zrcalim pa provjerim vlastite dosege, ljudske naravno. Prilika za to pružala se stalno, u bezbroj svakodnevnih banalnih situacija, istodobno unutar dva nova socijalna konteksta, onog mještana i onog vlastitih sudrugova po dekretu. Počevši od jutarnjeg lijenog ispijanja kave u jednoj od seoskih gostionica, onoj s mesingom i granitom, na glavnoj cesti, svakodnevno iskustvo širilo je površinu mog Resnika. Ne samo na raznoliku scenu lokalnih birtija nego, preko nedalekih polja gdje su nam bili određeni radni položaji te sanitarija tenis kluba obližnjeg oki-ja gdje smo se tuširali ili u bespuća šumaraka prema savskom kanalu, na neprohodnu šikaru kroz koju vodi makadamski požarni put poput nesigurnog uljeza, recimo za ljetnih poslijepodneva, kad oprane pljuskom, nakon teškog dana, ptice zaglušno pjevaju.

Unatoč kazni koja me snašla i dovela tamo, moram reći da je Resnik bio vrlo šarmantno autohtono selo nadomak Zagreba, tada, početkom devedesetih, dok još nije bilo ničeg od današnjih postindustrijskih čudesa na istočnom kraju grada, osim tih sela. Do Resnika se dolazilo redovnom autobusnom linijom iz Heinzelove ulice. Kad bi rano ujutro autobus stao tamo, uz cestu koja završava u Beogradu, kad bih kao robot na dužnosti izišao van i udahnuo suhi zrak velike prašnjave ceste, njuhom bih znao da sam došao doma, u Resnik. Za burnih dana, sjeveroistočni vjetar je u naletima donosio silan smrad, tolik da guši pa je stvarno dugo trebalo da se naviknem na njega, čini mi se tjedni. Bio je to smrad nekoliko kilometara udaljene goleme svinjogojske farme u Sesvetama, na čijem je mjestu danas pos-ovo naselje. Za dana, pak, kad je puhao vruć jugozapadni vjetar, onaj teški kad se jedino hibernacijom u dubokom hladu velikog stabla ili u dnevnom mraku neke birtije uz ledenu pivu može preživjeti, smrad je bio jednakog intenziteta, no ovaj put kemijski, iz oki-ja. Od tog smrada su pekle oči i astmatično se kašljalo. Na taj smrad kemije bilo se teže navići negoli na smrad tona svinjskoga izmeta.

Ipak, za mirnih dana bez vjetra, polja su bila divna, naprosto zato jer su otvarala mogućnost osjećaja svijeta kao neomeđenog prostranstva pod golemim nebom. Priroda mog posla tamo nalagala je svakodnevna lutanja tim poljima. Očekivano, s vremenom se nauči sa sigurnošću razlikovati ptice po pjevu, a gmižuće stvorove po zvuku, koga to zanima. Začuđujuće, nauči se i prepoznavati stvari tek na osnovi slutnje, zbog šuma ili mirisa. Na kraju, moglo se tada, tamo, doživjeti još i prizor oki-ja u punom sjaju, dok je bio prosperitetna tvrtka. Tada su njegova konstruktivistička postrojenja svijetlila poput gigantskog postapokaliptičnog božićnog drvca, kao čudom stvorenog na horizontu idilične seoske noći.

Zbog svega toga, prije nekoliko godina rado sam prihvatio poziv da sudjelujem u radu ocjenjivačkog suda na javnom natječaju za projekt mrtvačnice u Resniku. Priznajem da sam u natječajnoj fazi navijao za ovaj projekt zato jer sam slutio, svim čudesima rendera unatoč, da se on dade pristojno izvesti, uz onoliko nadahnuća koliko ga autori budu mogli imati dok razvijaju projekt.

U natječajnoj varijanti, ako me sjećanje ne vara, ova mrtvačnica je bila od vidljivog blato-betona s armiranobetonskim krovom-nadstrešnicom. Sada je, očito, obložena grubim drvetom, a krov joj je čeličan. Premda to može biti nedopustiv otklon od onoga što je na natječaju izabrano da se izvodi, za mene je to tek ustupak racionalizaciji, a možda i ukusu, uglavnom nebitna promjena jer je zadržano ono što je u projektu bitno.

Hipertrofiranu taktilnost zidnih površina doživljajno slijede projektirani okoliš i oprema, poput namještaja koji je očito svjesno neudoban, naglašeno formalan.

Tijela mrtvačnice gotovo da i nema, tek nekoliko paralelnih zidova, međusobno izmaknutih tako da se jasno artikulira funkcionalna dispozicija, s velikim ostakljenjem između sebe, pod velikom konzolom ploče krova. Ansambl tih gradbenih elemenata smješten je dalje od glavne ceste, odakle se preko pustopoljine visokih busena trave čita tek kao posve apstraktan međuodnos letećeg krova i zida s drvenom oblogom, koji djelomično priječi pogled na polja i šumu u pozadini. Gledano s ceste, s lijeve je strane prvi susjed mrtvačnici arhitektonski vulgarna, mada nedvojbeno životna, oveća obiteljska kuća. S desne je pak strane livada, preko koje se na solidnoj distanci nalazi župni dvor preko puta kojeg je groblje, mjesto kamo se iz mrtvačnice za ispraćaja odlazi.

Vjerujem da će svatko tko vidi resničku mrtvačnicu, dakle i arhitektonski laici i stručnjaci, zaključiti da je to arhitektonsko djelo, a ne tek zgrada sa specifičnom funkcijom. Ako ni zbog čega drugoga, onda zato što je tu vrlo dosljedno, uvjerljivo i učinkovito riješen arhitektonski izazov koji je postavljen: da se u Resniku, selu koje to više nije premda tako izgleda, suvremenim izražajnim sredstvima napravi mrtvačnica.

Ipak, u slijedu dugog uvodnog razlaganja, mora se konstatirati da autori resničke mrtvačnice shvaćaju očitu neizbježnost apriorne izuzetnosti takvog projektnog zadatka. Samo po sebi to se, valjda, podrazumijeva. No, isto tako, to odveć često i odveć lako vodi u arhitektonsku slijepu ulicu, kad se unutarnja tenzija konačne teme izravno prevodi u oblikovnu egzaltaciju, što vodi prema karikaturi ili kiču. Već na prvi pogled, resnička je mrtvačnica vrlo samosvjesno i disciplinirano oblikovno reducirana. No, to je tek privid, ta njena suzdržanost i mrka distanciranost jer, očekivano, pravo iskušenje se nalazi pri susretu izbliza, osjetilima, dok se zgrada koristi.

Moglo bi se zato reći da su autori svim odabranim izražajnim sredstvima htjeli ideju doma, a to je danas tvarno mjesto koje uključuje i mrtvačnicu, obogatiti sastojcima, osjetima i osjećajima koji nedostaju današnjem domu. Ponajprije odmak od naučenog. Je’l to normalna mrtvačnica?, sigurno su se međusobno pitali Resničani. Ko je videl delat kuću od hrđavog železa i truleg derva?!, najvjerojatnije su se zgražali. Ali privatno, navečer u samoći kreveta, nakon pogreba sumještanina čiji red još nije bio, dakle kad se ne može zaspati, a biće pored hrče, sigurno je više od jednog Resničana osjetilo laganu jezu, onaj neuništivi memento mori. Arhitektonskim sredstvima koja je odabrala, mrtvačnica u Resniku im je pomogla da naprave taj nužni, jer je neizbježan, pomak prema pitanju na koje nema odgovora.

Budući da danas nemamo cjelovitosti koja je sposobna u svakoga ugraditi nepokolebljiv osjećaj harmonije, kao krajnje istine, ne možemo imati mrtvačnice koje su poput renesansnih, naprosto prostorni artefakti, predivni jer su pomireni i istovjetni sa svime, dakle apsolutno apstraktne jer su posve tjelesne. Budući da ne možemo osjetiti takvu unutarnju harmoniju, okrećemo se drugome, onome što se uspješno otima civilizacijskom obuhvatu, a to je prirodni kontekst. Priroda je oduvijek i trajno čovjeku strana jer mu je trajna opasnost, ono drugo. Štoviše, danas je naš odnos prema prirodi gori nego ikada, jer smo cijeli planet doveli na rub da ga pretvorimo u Uskršnji otok. Predugo se pravimo da je to tek neiscrpan resurs koji možemo rabiti prema svojoj slobodnoj i neuvjetovanoj volji, a ne samosvojan entitet iz kojeg smo jednom, ne pamtimo kada i zašto, izvolijevali izaći, valjda zbog trena nadmoći.

Možda baš zato smještamo tamo, u prirodu, mjesto na kojem ćemo biti već netom nakon kraja. Autori resničke mrtvačnice to čine očitim, na današnjoj razini jednoznačnosti. Budući da se u mrtvačnicu ide reći zbogom, tamo nema, jer ne treba biti, nikakve udobnosti, to mora biti jasno, jer je nema, osim slučajno, ni u prirodi u koju se vraća preminuli. U mrtvačnicu se ide, osim kao jasan znak očitovanja pripadnosti zajednici i moguće empatije, vidjeti vlastitu probu za naslovnu rolu. Ma koliko izricanje ove tvrdnje nekome može zvučati neumjesno, takvo osvještenje je nužno današnjem čovjeku, jer si je stvorio mogućnost da gotovo sve prljave stvari, pa tako i smrt, izuzme iz svog odabranog života, kako god da si ga definira, a time i iz vlastite sužene definicije doma, dio čega mrtvačnica jest.

Za nečiji ukus resnička mrtvačnica možda preglasno izriče svoju poruku, no ona uporno govori: i ti si tvar, a tvar ima svoje ograničeno trajanje. Ona to govori ne samo zato što su autori, možda, tako htjeli, nego zato što je takvo govorenje danas potrebno svuda, pa tako i u Resniku, premda je on do jučer bio autohtono selo, s kravama na cesti i mrtvacima koji leže u svojim krevetima, doma, okruženi na kraju s onoliko svojih koliko su si za života priskrbili.